Hamdija Šahinpašić, rođen 1916. godine u Pljevljima u Novopazarskom sandžaku. Šahinpašićev repertoar čine pretežno lirske te one nešto duže pjesme koje se uobičajeno imenuju kao balade i romanse. Po svemu, Šahinpašić je zapravo svojevrstan pjevački fenomen, jer je znao i pjevao stotine pjesama, ne samo na bosanskom nego i na turskom pa i albanskom jeziku.
U zenitu svoga pjevačkog umijeća – kada je imao četrdesetak godina – Šahinpašić je posjetio u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u Beogradu crnogorskog etnomuzikologa Miodraga A. Vasiljevića i u nekoliko dana mu otpjevao – u cijelosti ili samo početke – preko tri stotine pjesama, koje su snimane na magnetofonsku vrpcu. Tako je nastala zbirka od tri stotine pjesama koja je, dvojezično i sa notnim zapisima, objavljena u Moskvi 1967. godine, čiji bosanski naslov – donesen naporedo sa ruskim – glasi: Jugoslovenske narodne pesme iz Sandžaka. Po pevanju Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja . Nažalost, kako je etnomuzikolog Vasiljević umro prije nego što je obavio pripreme za objavljivanje ove zbirke, taj su posao nastavili njegova kćerka Radmila (udata Petrović) sa svojim studentima, ne upotpunivši tekst pjesama (od kojih se u zbirci u brojnim primjerima nalaze samo početni stihovi), sa vrlo čestim greškama u transkripciji teksta i napjeva.
Čuvar tradicije pjevanja u porodici Šahinpašić bila je majka Šerifa, koja je – osim za pjesmu – imala izrazit dar i za različite ručne radove. Majka Šerifa nije mogla u najužoj porodici prenijeti svoje veliko znanje i umijeće kada je riječ o pjesmama na žensko dijete jer je rađala i podigla samo mušku djecu: pet sinova, od kojih je Hamdija bio najmlađi. Zbog teškog oštećenja vida Hamdija je u ranom djetinjstvu, ali dovoljno odrastao da bi mogao pamtiti pjesme, mjesecima morao nositi zavoj na očima. Tako je bio upućen da se stalno nalazi u majkinom društvu, a kako su joj – i zbog ručnog rada, i zbog pjesme – često dolazile žene, a i ona išla u komšiluk, dječak Hamdija bio je često u prilici da sluša pjesme, i one su mu se urezivale u sjećanje. Tako je Hamdija od sve braće zapamtio najveći broj pjesama i umio ih je najljepše pjevati. Porodični čuvar tradicije, majka Šerifa, nalazila je za potrebu da u nizu navrata nedvojbeno označi svoga nasljednika riječima: “Ti, Hamdija, najljepše pjevaš!”
Širenju Šahinpašićeva repertoara značajno je doprinijela okolnost da je on, pohađajući medresu (srednju vjersku školu), proveo nekoliko godina u Skoplju, gdje je uz nove pjesme na bosanskom (od bošnjačke zajednice koja je živjela u tom gradu), naučio i one na turskom i albanskom. Konačno, za uobličavanje profila ovog pjevača od trajne, dugogodišnje i (nekoliko) decenijske važnosti bila je okolnost da je on iz djetinjstva izašao sa trajnim oštećenjem vida, te je bio odsudno upućen na slušanje i pamćenje, što je bitno uticalo na zaokruživanje njegove pjevačke ličnosti.
Šahinpašićeva porodica bila je jedna od onih koje su se nakon austrougarske okupacije 1878. godine iselile iz Bosne, našavši utočište u Sandžaku, koji je do završetka Balkanskih ratova (1912) ostao pod osmanskom vlašću. Tako je porodica Šahinpašić, sklona pjesmi, značajno proširila svoj pjevački repertoar u novoj sredini. Uza sve izneseno, Hamdija Šahinpašić svoj će pjevački repertoar konačno uobličiti došavši u Sarajevo kao četrdesetgodišnjak, u vrijeme svoje pune pjevačke snage.
Od preko tri stotine pjesama zabilježenih od Hamdije Šahinpašića najveći dio spada među ljubavne, što odgovara i omjeru u usmenom lirskom pjesništvu općenito. Tematsko-motivski raspon Šahinpašićeva lirskog repertoara pokazuje znatnu razuđenost i raznolikost, a moguće ga je podrobnije pratiti posredstvom nekoliko skupina, u kojima se pjeva o čežnji osamljene drage ili dragog, o momcima ili djevojkama (kojima se izriče pohvala), o vragolastoj djevojci (ili momku), o vedrom ljubavnom nadgovaranju, o ljubavnom susretu, o ljubavnom rastanku te o iznevjerenom dragom ili dragoj.
Među ljubavnim pjesmama u Šahinpašićevu repertoaru desetak sadrži lokalna obilježja pljevaljske i sarajevske sredine. Tu su najprije dvije pjesme-pohvale pjevačevu rodnom gradu, i to u nominaciji kojom je ovaj grad nazivan tokom osmanskog razdoblja – Taslidža.
Hamdijini korijeni su potekli u BiH, ali su u to vrijeme 1878. godine njegovi preci pobjegli u Sandžak pred Austrougarskom vojskom. U Sandžak, u kom su, do 1912. godine vladale Osmanlije. Stoga i ne čudi što su u njegovom opusu najviše zastupljene bosanska i sandžačka sredina.
Umro je 28. marta 2003. godine u Sarajevu.
