Na današnji dan 1913. godine u mjestu Racina u sadašnjem centru Plava u crnogorskom dijelu Sandžaka strijeljano je 11 plavsko-gusinjskih prvaka.
Povezani prisilno u jedan konopac i prislonjeni uza zid, strijeljani su toga dana sljedeći bošnjački prvaci: Mula Sado Musić, Demo Marković, Junuz Nurov Omeragić, Hajro Nurov Omeragić, Ago Jakupov Ferović, Emin Jakupov Ferović, Šećo Ferović, Mazo Hadžimušović, Hako Hadžimušović, Osman-aga Bilalagin Šehović i Bećo Alimulić.
Emro Jupov Dešić, rođen u Plavu, iselio se u Albaniju poslije Prvog svjetskog rata, živio u Draču, u svojoj kući sve do 1968. godine, na jednom sastanku prisutnima je o tom događaju ispričao (svjedočenje zapisao Ramo Markišić (1924-2011) tokom emigracije u Albaniji):
‘‘Vjerovatno da sam bio uzrasta 16-17 godina, kada je bio pokolj na Racini u Plavu. To vjerujem, jer da sam bio mlađi ne bi me primili za poštonošu, na relaciji Peć – Plav i nazad, za vrijeme vladavine Švaba (Prvi svjetski rat). Kada se taj nemio događaj dogodio, dobro se sjećam. Uoči strijeljanja prvog dana po sokacima čitavog grada Plava i Gusinja, oko kuća, samo su se razmiljeli po 2-3 zajedno grupacije krilaša, zatim perjanika i naoružanih civila. Tako su se cijelu noć vrzmali. Bošnjački narod je uzo veliki strah,
nijesmo se smjeli živi čuti. Sjećam se, stari velju, neko zlo će da bidne “ako Bog da pred njihovu glavu”. Zatim, čim samnu dan, začu se goč i vika telala, koji su brzo i žestoko išli od kuće do kuće, i samo uzvikivali uz udarac u goč: “Staro i mlado svi idite brzo na Racinu! Brzo – brzo”, dolazi izaslanik gospodarev. A za nama su tada išli perjanici i civili sa puškama, ko smije da ne ode i žene sa golom djecom, ne smiju zastati već se moraju naći na Racini. Mi bismo gotovo u prve redove, gledali smo kako pristižu stalno nove kolone. Vidimo, preko puta uza sami kameni zid, koji odvaja imanje Ferovića od mezarja „Racina“, krilaši vode povezane konopcem ruka za ruku naše najviđenije Plavljane, njih jedanaestinu: Osmanagu, Mula Sada, Maza i Haka, Aga i Emina, Šeć-Fera, Dema Markovića, Beća Alimuljić, Hajra i Junuza Nurova. Takvu dramu nikad nisam mogao sanjati, a ne da je vidim svojim rođenim očima. To nije trajalo mlogo, skupio se cio Plav pred nama i među nama brojni civili i vojska naoružana. Zatim, odjednom upade jedan brkati. Siđe sa konja i strogo žestokim korakom primače se svezanima. Skide šišak – kapu sa glave i turi je na glavu Demu! Demo tresnu glavom, i kapa pade na zemlju, onaj saže se uze kapu, tresnu je i poče žestoko psovati, “majku vam tursku. Nama narediše da vičemo po tri put – “Živio kralj”! Mi vikasmo, kada se ču snažan avaz svezanih taoca plavskih prvaka, koji kao u hor gromko odgovoriše na naš krik – “Živio kralj” – “Cigani mu na odžak kovalji!” Kada se vojnici udaljiše, jedan se primače, izvadi ljevor, učine mu se malo i puca ljevorom na mrtve pa i u masu naroda – ističe Emro Dešić i dalje nastavlja, poslije ovoga zla, niko ništa ne viče, mi počesmo da se razilazimo kućama, žene rone suze, sagnute glave odosmo svojim kućama.. Kad nam pričaju sjutradan, oni koji su bili još bliže i čuli dobro za Dema Markovića. Pričalo se – umro je gazija, takav je bio uvijek, Zmaj sa krilima – “Kada mu vlah turi svoju kapu na glavu i da je njihova krv, žalosno da truhne ta lijepa glava sa ovim “pasijim” glavama. Demo mu baci kapu i odgovori: “Bi bilo najviša sramota da ova glava ne truhne zajedno sa njima!”
Juso Ramov Luković, rođen u selu Meteh, kod Plava poslije Prvog svjetskog rata, sa kompletnom familijom, je prebjegao u Albaniju. Živio je u selu Katuni i ri u blizini Drača. (U ovom mjestu umro je u 104-oj godini života, 2001. godine). Godine 1968. u Svjedočenje zapisao Ramo Markišić (1924-2011) tokom emigracije u Albaniji svojoj kući nas je primio i evo čega se sjećao:
‘‘Imao sam tada oko 12-13 godina, što se veli čobanin. Čuvao sam stoku, kada je prisilno uljegla Crna Gora u naš kraj. Kako smo bili na granici u svađi sa Veljičanima, počeše učestale pljačke pa i ubistva. Više značajnih ljudi je ubijeno bez ikakvog povoda. Ja sam bio od braće najstariji, pa mi se majka najviše bojaše da me ne ubiju i tada nas svede kod svoje braće Šarovovića u Prnjavor. U tom vaktu, dolazaše vojska i naoružani civili. Mnoge od njih smo poznavali, jer su bili ljudi iz naše okoline. U međuvremenu, su
bili na Cetinju i došli su sa dosta oružja. Oni su natjerali sve nas da dođemo da gledamo mušketanje na Racini. Još preko samo su se motali oko naših kuća vojska, krilaši a najviše oružani civili. Tako se odvijala čitava noć, ali mi nismo smjeli izlaziti iz kuće niti se javljati. Kada je osamnulo, čuo se goč koji je dolazio iz grada Plava i vika telala. Mi u prvo vrijeme nismo razumjeli šta vele, i šta hoće. Zatim, odmah stigoće ispred kuće sa puškama u rukama. Viču iz glasa: “Izlazite svi, i staro i mlado, brže na Racinu…” Niko
ne zbori, svi odosmo na Racinu. Pokupi se veliki narod – memlećet. Mi bijasmo dolje, i ne vidimo se. Među nama oni naoružani viknuše na nas, narediše nam dai glasno po tri puta vičtemo “Živio kralj”. Mi vikasmo. U to se čuše batere! Odmah poslije, počesmo da se krećemo. Niko nas ne zaustavlja, niti ko od nas zbori.. Tako odosmosmo do kuće, bez ijedne izgovorene riječi. Sada naoružani vojska i civili, ne dolaze kao prije ovoga slučaja, no ređe. Počeše stari, oni najbliži da dolaze. Pričaju jedni sa drugim: “Kijametski dan!
Kijamet. Nije s rogovima, ovo je ko vidi zar smo se ispoganili! Zatim, dragi nas Bog dao! Jeste li išta čuli šta vikahu šehidi. Kad nama narediše da vičemo ponovo “Živio kralj”, njima se oko ne namrdi, no iz glasa viknuše “Cigani mu na odžak kovali!”. Demo gazija tresnu glavom i baci vlahu kapu pa mu viknu, bila bi sramota da ova glava ne truhne zajedno sa ovim glavama. Nad nama je dragi Allah, zborio je Demo, neše propasti sve gazije, ne valja se podati okupatorima. Treba podići glavu i časno završiti sa životom.’’
Projekat podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori
